Jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pjesnika Dragan Bošković priredio je književno veče koje se na budvanskoj pjaceti pokazalo kao odličan događaj. Laureat brojnih nagrada („Matićev šal”, „Brankova nagrada”, „Branko Čopić”...), čija je poezija prevođena na engleski, španski, japanski, poljski, češki i slovenački jezik, stigao je na Trg pjesnika sa novom zbirkom poezije „The Clash”. Ona je predstavljena kroz svojevrsni performans čitanja poezije, pod nazivom „The Vocal Clash”. Taj poetsko-pjevački spektakl izveli su Dragan Bošković – Džo Stramer, Aleksandra Stojanović – Toper Hedon, Slavica Nikolić – Pol Simonon, i Danica Savić – Mik Džouns.
Bošković, koga je književna publika Grada teatra upoznala još 1995, kao mladog pjesnika, a potom i 2005, kada je kao profesor savremene srpske književnosti na Filološko-umetničkom fakultetu promovisao svoju teorijsku knjigu, ispraćen je ovacijama.
– Mislim da bi ovakvi poetsko-scenski nastupi poeziju trebalo nekako da pomjere u nekom drugom smjeru, ali uvijek smo u problemu kada želimo da jedan umjetnički medij izađe u neki drugi, tamo gdje to nije toliko prirodno. A, zapravo, istorijski je bilo prirodno, i antički čovjek je to razumio kao zajedničku stvar, i slikarski izraz, i ritam, i muziku, i stih, i dramu. Istorija zapada je odvojila poeziju, a mi danas od publike na našim nastupima više dobijamo sugestije zašto ne uvodemo i muziku dok govorimo stihove. Moj „bend” i ja smo riješili da to ne radimo, dajemo mogućnost samo glasovima koji možda mogu da podstaknu buđenje poezije. Mislim da bi muzika skrenula pažnju sa stihova, jer je ona toliko snažna, da bi izgubili od svog poetskog efekta. Ovako, možemo da zamislimo idealnu situaciju da u narednih deset godina svi pjesnici imaju neki ovakav glasovni i pjevački „bend” i da izvode svoju poeziju, i da vidimo kako bi to onda djelovalo. Možda bi sve bilo drugačije, uzbudljivije, zanimljivije, a možda bi tada i ono usamljeno čitanje poezije dobilo na snazi. Ovako, poezija se nalazi u jednoj vrsti monološkog i stereotipnog čitanja, a moj „bend” i ja ispadamo nešto što je ekskluzivno i posebno – kaže Bošković.
Bošković kaže da poezija, sem nekih davnih godina, nikada nije bila u trendu, i da je tada možda više značila za jednu ozbiljnu kulturnu politiku koja je gurala više različitih medija, pa i književne.
– Poezija nije popularna, i meni je drago što je tako. Onog trenutka kad poezija postane popularna kao proza, pretvoriće se više u neki novinski članak, neki politički žanr, ili nešto slično, i neće se razlikovati. Danas roman jako teško razlikujemo od novina, čak mislim da su pojedine novine mnogo zanimljivije od romana. Ali, poezija drži neku svoju poziciju, i mislim da treba da ostane takva – rekao je pjesnik.R.K.
)){kind=small}
